Seremos como el Che!
lesh in wonderland
TagList
Blog
četvrtak, kolovoz 5, 2010
Bilo je tako savršeno. Djevojčica i savršeni dječak sjedili su jedno pokraj drugoga i razgovarali. Svakom rečenicom bio je još savršeniji, sve ju je više privlačio, sve više ga je htjela imati za sebe. Svaka njegova riječ bila je kao komadić slagalice koja se slaže u njene snove o savršenom dečku. Uživala je uz njegov glas, udisala njegov savršeni miris kokosa, upijala svaku riječ koju je rekao. Znala je da je on taj kojeg želi. Sve u vezi njega joj se sviđalo. Njegova sama pojava ju je veselila, njegov osmijeh je bio zarazan. Obožavala ga je, svakim trenutkom sve više. Razgovarali su o običnim stvarima koje su odjednom postale važne. Ona je bila luda za njim, blistala od sreće, on je bio tako primamljiv, tako savršen... i tako zaljubljen u drugu.
leshovblog @ 01:10 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, ožujak 1, 2010
Djevojčica je u svom ranije djetinjstvu imala prijateljicu, mršavu djevojčicu guste kovrčave crne kose i tamne puti. Prijateljica je bila starija od djevojčice. Ali prema prosudbi naše glavne junakinje, njena prijateljica je bila "gluplja" od nje. Bila je manje inteligentna, lošije je učila, imala slabije ocjene u školi. U kasnijim godinama, upala je loše društvo i dala se nagovoriti na svašta zbog svoje naivnosti. Nije bila oličenje inteligentne samostalne žene kakva bi danas svaka žena "trebala" biti. Naša djevojčica nije bila umišljena, ni ništa slično, samo je nesvjesno podcjenjivala svoju prijateljicu do krajnjih granica. Ona je bila njena suprotnost. Onda jednog dana, nakon par godina, prijateljičin dečko je završio u zatvoru, a ona mu je napisala pismo. Pokazala ga je i djevojčici prije nego ga je poslala. Djevojčica je čitala retke koji su izražavali prijateljičinu tugu zbog njegove odsutnosti, njenu ljubav prema dečku, njene iskrene nade da će što prije izaći i da će se prestati baviti glupostima kao do sada... Djevojčica je čitala pismo i u glavi mislila: "Kako primitivno i bezvezno, mogla je pisati o drugim stvarima." Tu noć je razmišljala što bi ona napisala u takvom slučaju. Smislila je neke rečenice kojima bi počela i onda shvatila da ustvari ne govori o svojim osjećajima ni razmišljanjima, nego sklapa neke ušminkane rečenice, bez ikakvih emocija, bez života. Shvatila je da što god ona smislila ustvari, nije ni približno iskreno kao ono što je napisala "neinteligentna" prijateljica. Tada se razočarala u samu sebe. Cijeli život je živjela u zabludi kako ona sve radi ispravno i kako je ona točno onoliko savršena koliko je trebala biti. Ali sve to je bila laž, ona je živjela samo onako kako su drugi tražili od nje, bez svoga načina, bez svojih osjećaja, njene misli su bile krojene po "nacrtima" savršene žene koja sve drži u ravnoteži, koja ne doživljava promjene raspoloženja i koja sve drži za sebe, ne zamarajući okolinu svojim problemima. Ona je bila samo isprazna, beživotna kopija. Ništa, ustvari. Unatoč cijeloj svojoj "savršenosti" dosad nije shvatila da nije originalna ni iskrena. Ona je bila ono što je cijeli svoj život prezirala, živjela je u krivim uvjerenjima i na kraju sve to shvatila, to ju je ustvari najviše i pogodilo. Što je tek sad to shvatila.
leshovblog @ 16:46 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
petak, studeni 27, 2009
Pjesma koja nema kraja na poslijetku se pretvorila u poziv iz očaja. Svaki šum je nestao i pretvorio se u tisinu, a sjene na zidovima više nisu bile zanimljive kao nekad. Dječak sa širokim hlačama je postao nezanimljiv djevojčici. Njegove riječi su odlazile, isparavale zajedno s njenim mislima. Nije se mogla koncentrirati na ono što je govorio, ali nije se ni trudila. Ipak, ponekad bi nabacila lažni osmijeh koji ju je odavao više nego što je mislila. Neke ljude je bilo lako vratiti u svoj život, za njega nije znala kako. Bio je, kao i mnogi dosad, jedan period koji je obilježio njeno sretno odrastanje. Doveo ju je u posebne dijelove svijeta, one u koje mnogi dospiju, ali neki odu. Ona je ostala koliko je uspjela i prihvaćala taj svijet kao svoju svakodnevnicu. Ali kada je nestao na tri mjeseca i vratio se natrag tražeći nju, ona se promijenila. Sada nije bila ona djevojčica s početka ljeta koja se smijala njegovim šalama, slušala ga dok mu je bilo teško, tješila ga dok je plakao. Bila je ozbiljnija, a da to nije ni primjetila. Shvatila je da nije onako nasmijana kao nekad. Laži su je dotukle, a svaki pogled je bio sumnjičav, osuđujući. Dječak ju je pitao što se događa, je li ljuta, smeta li joj on. Ona nije shvaćala zašto više nije ista kao prije. I odgovarala je na njegova pitanja, govorila je da je sve u redu. Kad su te noći, šečući mlagovitim tamnim ulicama došli i do njene kuće, nije ga zagrlila niti se nasmiješila. Samo je poluglasno rekla da mora kući i pozdravila ga. On joj je ponovno pustio pjesmu, samo za nju, onu koja nema kraja. Ona se okrenula i u mislima zatvorila stranicu koja je započela kad je otišao na tri mjeseca.
leshovblog @ 16:02 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 23, 2009
Djevojčica u hlačama bila je tiha. Cijelu noć je razmišljala o tišini i nije shvaćala ostatak svijeta, ostatak ljudi koji su je okruživali. Svi su bili prilično čudni. Za njen pojam, normalni ljudi su bili kao ona. Nisu bili komplicirani i nisu se bavili nebitnim stvarima poput odjeće, novca i ostatka prolaznih stvari. Zapravo, trudila se razmišljati samo o tišini. Ali onda joj je na pamet pao dječak s crvenom kosom. Nije znala zašto toliko razmišlja o njemu u zadnje vrijeme, no koliko god je pokušavala izbjegavati njegovu sliku u glavi, to se on češće pojavljivao. Djevojčica u hlačama (koje su, usput, bile premoćne) i dječak s crvenom kosom ustvari nisu bili u nekom kontaktu. Osim onaj put kad mu je ona, pijana, razbila čašu s orahovcem, a on njoj, pijan, platio tequilu kojom se ona u to vrijeme opijala. Tada ga je pogledala u oči i vidjela nešto što prije među svim zamjećenim stvarima nije zamjetila. Bila je to tuga. Iako je dječak bio par godina stariji od nje, a i, podrazumijeva se, iskusniji, pogotovo ako ste tog dječaka poznavali, ona je vidjela tu tugu i strah od svijeta. Znala je da on ustvari razmišlja kao i ona. Nije bio spreman na sve ono što je prošao, a sad, kad je to završilo, nije bio spreman na posljedice. Taj njegov pogled, iako upućen sa smješkom, odavao je njegov strah u borbi sa svijetom. Djevojčica ga je shvaćala, no nije mu mogla pomoći jer nije bila dio njegovog života. Možda je baš zbog toga razmišljala o njemu. Nije ni sama znala. No znala je da, koliko god joj bilo žao dječaka, neće dopustiti sebi da postane kao on. Njen strah od svijeta je bio golem, ali ne toliko da se nije mogla nositit s njim. Njegov strah ga je već osudio na životni put koji nije lako mogao promijeniti. A možda je već bilo i prekasno da išta pokuša promijeniti. Viđala ga je često, promatrala je njegove pokrete i poglede. Svaki pogled bio je posebno pažljiv, spreman na spletke koje svijet radi. Često je sjedio sam, ne obazirući se na okolinu, no na svaki šum koji bi poremetio njegov mir reagirao bi spremno, ali i nedoraslo situaciji. Kad bi ga tko iznenada prekinuo u njegovom spokoju, zbunjeno bi promatrao situaciju dok ne bi doveo svoje misli u red. Čitatelj koji naslućuje o čemu je riječ mogao bi pomisliti da je djevojčica doživjela dječaka kao nestabilnu osobu, ali djevojčica to ni u kojem slučaju nije mislila, samo je pokušavala shvatiti kako se i drugi ljudi boje svijeta čak više nego ona. Znala je da je svijet pun spletki, zlobe i pokvarenih namjera i da se od njih teško obraniti, no nije dopuštala da je to nadvlada, jer bi tako postala rob zaluđen nastojanjem da se izvuče iz nečega u što je sama sebi dopustila da postane. Dječak je možda već postao, zato je bilo prekasno. On se sa strahom nije borio, tek mu se pokorio i pokušao pobjeći od njega, nije razmišljao kako na njega ustvari treba gledati kao izazov koji bi uz malo truda i razboritosti mogao pobijediti. Djevojčica, još uvijek zbunjena situacijom oko sebe i dječakom o kojem je razmišljala, nije ni primjetila kako se bliži vrijeme da ode, ostavi iza sebe sve ljude koji su bili oko nje i krene na put u tišinu. Tada je izišla kroz vrata, ostavila buku i zagušljivi dim koji ju je obavijao i izdahnula na trenutak svoj topli dah u gustu maglu koja se spustila, tek da se uvjeri da je živa.
leshovblog @ 15:50 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
srijeda, listopad 28, 2009
Ustvari ne znam zašto sam ovo počela pisat. Sve je počelo jednog dana kad se moja mama počela osjećat čudno, smrdile su joj cigare i nije mogla pristat ist (jesti) jagode. Onda je otkrila da je trudna. Onda je nakon 9 miseci (tj. negdi misec dana ranije, dakle, 8 miseci) na svijet došla djevojčica koju je njen otac mogao držati na dva spojena dlana koliko je bila mala... Ona je od tada odrasla, malo je veća, luđa i glasnija nego prije. Bez obzira na to sve, nije ništa pametnija. Ali, odrasla je i shvatila neke stvari. I ta djevojčica još uvijek ne zna zašto je ovo počela pisat... Ali važno je to da je djevojčica nakon svega toga shvatila da život nije onakav kako ga doživimo na prvi pogled. Loša strana nas pogađa kad se najmanje nadamo i tako na život gledamo sa strahom i prezirom. I onda tu stranu doživljavamo jače nego dobru. A dobra strana je djevojčici u zadnje vrijeme sve više dolazila do izražaja. Primjećivala je druge osobe oko sebe koje su je privlačile nečim što ni sama nije shvaćala. Nije znala što je to u njima, ali ju je tako jako privlačilo dok se nije počela pitati što je to, što te osobe imaju u sebi? Karizma? Tajanstvenost? Što? Znala je da uskoro neće doći do odgovora, pa više nije ni pokušavala odgonetnuti tu... stvar... što god je to bilo. Samo je naučila uživati u tim stvarima koje su je privlačile iako je shvaćala da zbog tih stvari manje razmišlja o svojim obavezama i da više ne živi istim životom kao prije. No, to je nije previše zabrinjavalo. Mislila je, ima dovoljno vremena, moći ću se vratiti starim obavezama i pokušati ne propustiti ništa. Te osobe su ipak bile sve o čemu je razmišljala. Odjednom je bila opsjednuta vlastitim mislima. Bila je zarobljena u svijetu nekoliko osoba koje je viđala i bez kojih odjednom nije mogla zamisliti život. Neke su s njom bile bliskije, neke uopće nije poznavala dobro. No sama njihova prisutnost joj je godila. I tako je živjela, od dana do dana, u mislima o osobama koje su je na čudan način privlačile k sebi. Ta djevojčica je danas mentalno poremećena i ne zna zašto je ovo počela pisat.
leshovblog @ 16:42 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare
ponedjeljak, listopad 12, 2009
za tjedan dana se otvara Rio. napokon. imamo savršene planove za taj dan. nadam se da će bar bit lipo vrime... a i ako ne bude, briga nas.. svejedno ćemo ga provest u najdražem nam okruženju u ovom gradu a i šire. kiša pada, a mene marijeta čeka u sobi, na krevetu. učile smo matematiku. sad ne radimo ništa.. tj. čitamo neke stare gluposti koje smo pisale sa 13, 14 godina. ne čini se jako davno, ali smo se puno prominile od tog rozdoblja. dobro, možda neke od nas.... ona mi djeluje ošinuta sad kao i prije 4 godine.. xD šta možda i nije loše.. ja sam se uozbiljila, ili samo mislim da sam se uozbiljila. i ne uživam više kao prije u tim nekim stvarima koje su mi pričinjavale zadovoljstvo. sad mi je samo važno da dobijem dobru ocjenu, da uspijem dovoljno vremena provest izvan kuće.. da tu i tamo doživim onaj stoned osjećaj... i to je sve. nema nikakvih stvari koje su me prije veselile. pročitala sam dvi knjige u zadnjih misec dana.... prije bi ih pročitala bar dvi tjedno.. izgubila sam svaki interes za čitanje, to mi je prije bilo najdraže provedeno vrime... više ni ne radim ništa šta sam znala radit, kao crtanje, pisanje nekih gluposti od kojih su neke stvari bile čak i dobre (!).... čak ni jebeni post ne mogu napisat bez besmislica i glupih rečenica. ni sama ne mogu povezat vezu s vezom. sve se promijenilo od onog razdoblja kad smo bili na početku odrastanja, bez ikakvih problema za razbijanje glave... bez ikakvih velikih obveza... samo glupiranje.. sad moramo bit odgvorniji od svojih roditelja a još uvk živimo pod njihovim pravilima... i to je sve na šta nam se svodi život, naših pet, šest godina još uvijek ne odrasle dobi. nema više uživanja u nevinim (ili manje nevinim) stvarima i bezrazložnim vrludanjima po gradu.. sad ovisimo sami o sebi... :/
leshovblog @ 18:50 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 22, 2009

U zadnje vrime me vata neka faza kad ne znam.
Ne znam kako se osjećam.
Ne znam šta mislim.
Ne znam ko mi se sviđa.
Ne znam šta radim od sebe.
Ne znam kad mislim počet učit. Ne znam uopće jel mislim počet učit. Ikad.
Ne znam kad se mislim prestat ponašat ovako da svaki dan samo sve više ljutim ćaću. Ustvari, to znam. Kad se siti kaznit me zabranom izlazaka.
Ne znam kad mislim prestat pušit travu tako često. To ustvari uopće nije često, samo je meni prečesto u glavi.... :S
I kad se mislim počet kontrolirat.
Ne znam zašto ovo uopće pišem, a znam da ni nakon šta sam napisala nisam saznala odgovore na sve ovo prethodno.
Možda će sve doć samo od sebe. Nadam se, jer ako ne dođe, jako sam na*ebala...

I jedna stvar koju znam je da imam jedne od najboljih prijatelja na svitu, i sviju ih volim jako jako puno. Neću ih sad nabrajat jer ih je puno, muških u zadnje vrime više, bolje se kužimo... I jako mi je drago zbog toga :D

Mario, moj prijatelj, je zapisan u ovom postu samo zato što nema dovoljno postova da ih posvetim  njemu. Evo ovaj je :)
leshovblog @ 23:54 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 26, 2009
Prije dva dana sam počela čistit sobu. Pokušavam apsolutno sve maknit iz sobe i napravit neki novi razmještaj, a da bi došla do tog dijela, prvo moram počistit onu silnu prašinu i tako to....
Maknila sam robu, to je najvažnije. Jučer sam trebala završit sa svime, ali nisam bila raspoložena.... Pa sam to pribacila na danas, a danas ću definitivno morat završit jer mi navečer dolaze prijateljice, gledat ćemo neki film...
Skužila sam jednu stvar o sebi i čišćenju. Svaki put kad želim okrenit novu stranicu u glavi, čistim sobu. Ustvari to čišćenje sobe doživljavam kao čišćenje misli.
Samo šta ima problem. Ja sam ona vrsta osobe koja voli skupljat stvari. Pa onda imam pedeset tisuća različitih stvari, od kutija od parfema do starih bilježnica i odjeće koja mi se sviđa, a znam da je ne nosim...
I tako, moje skupljene stvari se nagomilavaju kao i moje misli i brige u glavi dok mi jednom sve to ne dosadi i onda se uvatim čišćenja. Kad se sve počisti, mirna sam nekih tjedan dana... I onda sve ispočetka...
Nekad se čudim sama sebi kolko sam ustvari komplicirano biće...
Hm... na kraju mi opet preostaje samo počistit sobu, a nakon toga ću razmislit o svojim mislima, jesu li dovoljno posložene ili još nije došlo vrime...
leshovblog @ 11:10 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
Arhiva
« » stu 2017
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  •  
  •  
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
Brojač posjeta
1314
Index.hr
Nema zapisa.